Dosada je pogodno tlo za umjetnost

Kroz cijelu Vašu knjigu možemo pratiti konstantno propitivanje jezika. S obzirom da Vam je tema bliska: smatrate li da se poezija može (mora) pisati samo na vlastitom jeziku?
Ne. Ne mislim da se poezija može pisati samo na maternjem jeziku.
Naravno, jezik u kome je odrastao pruža piscu jedan zavodljivi komfor, ali mene u knjizi Neutrino nije zanimalo da istražujem refleksiju mojih američkih misli u bosanskom jeziku. Zanimalo me je, i još uvijek me zanima odnos između jezika uopšte, i onoga što jezik izražava. Zašto riječ lopta koja je znak za okrugle predmete nije okrugla? Ili odakle potreba za rečenicama poput „ono što sam htio reći ili ono što sam mislio reći“? Dakle, iz kojeg se formata prevode u jezik mentalne slike u mojoj glavi i kako taj prijevod učiniti što preciznijim.

Ideja da se naš unutrašnji, emotivni, psihološki i seksualni sadržaj može rečenicama replicirati u glavi čitaoca, odnosno, da se riječima može pogoditi „u sridu“ je divna, za pisce neodoljiva, ali ja intimno mislim da su drugi načini komuniciranja superiorniji i da jezik najčešće može sagovorniku samo pokazati u kojem pravcu pucamo.
Zbog toga su, recimo, egzaktne naučne discipline matematika i fizika (sve ostalo je skupljanje starih poštanskih maraka), odbacile književni jezik i svoju preciznost štite matematičkim znakovima. Ali nama, običnim ljudima, je iz nekog razloga omogućeno da komuniciramo tako što vazduh koji izdišemo cjepkamo na komadiće i ispuštamo zvukove koje smo u stanju predstaviti grafičkim simbolima, dakle jezikom i mene zanima koliko se on može naoštriti, koliko može biti precizan.
 
Miljenko Jergović u svoj kritici naziva Vašu knjigu Neutrino „knjigom koja govori uglavnom jezikom samoće“. Vidite li je i Vi tako?
Ne znam. Ja ne mislim tako, ali to ne znači da Miljenko nije u pravu, dapače. Samoća može biti tužna, ali može biti i oslobođeni prostor. Prostor u kome čovjek putuje svojim neistraženim katakombama ili da, kao što se beba igra sa sopstvenim prstima, od ideja i riječi gradi sopstveni svijet. Ili se jednostavno dosađuje. Dosada je pogodno tlo za umjetnost. Vrlo je važna. Skoro podjednako kao samoća. Ono što nastane bez ova dva psihološka začina pod plaštom umjetnosti najčešće krije tek običnu zabavu.

Zašto naslov Neutrino?
Neutrino je kvantna čestica čija je masa i naelektrisanost toliko mala da on potpuno neprimjetno prolazi kroz svijet, bez ikakve interakcije s njim. Dakle jedan potpuno budistički komadić materije. Moja fascinacija kvantnom fizikom i matematikom traje već dugo, ali je opsesija doživjela vrhunac baš u vrijeme kad sam završavao Neutrina i u tom trenutku mi se to ime učinilo kao najbolje. Osim toga... ali to bi bila duga priča.

S obzirom da Vi pišete „jučerašnji svijet“ smatrate li svoje knjige nostalgičnim?
Ako mislite na nostalgiju kao selektivnu fantaziju o prošlosti, kao žal za dobrim starim vremenima i običajima, onda definitivno ne. Mene i u estetskom i u socijalnom smislu privlači moderno. Ultra moderno. Futuristički.
Nostalgija je kič. Kao goblen, recimo, „Posljednja večera“, koji može biti simpatičan, kao mali pas sa velikim klempavim ušima, ali nikad lijep kao ženska noga u štikli. Osim toga, ja mislim da se borba između dobra i zla na kraju krajeva svodi na bitku između modernog i primitivnog.

Neutrino je ispisan u kratkoj formi. S obzirom da danas često slušamo debate o (ne)održivosti dugih formi, vidite li Vi budućnost književnosti isključivo u kratkim formama?
Pa, ne znam. Fragmenti, kako bih ja nazvao formu koja se pojavljuje u Neutrinu, nije bestselerska, ali ni nepoznata forma (Cioran, Linda Davis, itd.). Možda je vrijeme za kubizam u književnosti ili za neku drugu formu koja može stati na Ipod. Ne znam. Moguće je da oni koji govore o problemu duge forme u književnosti misle na nedostatak slobodnog vremena ili smanjeno trajanje fokusa kod mlađih generacija. Dakle polaze u razgovoru o književnosti od istih premisa kao i ljudi koji prave televizijske reklame.

Ono što znam je da sam upravo završio čitanje romana „2666“, genijalnog (genije je neko ko ima barem dvije briljantne ideje) čileanskog pisca Roberta Bolana, čija se priča prostire na skoro 900 strana. Kad sam se približio kraju knjige uhvatila me je panika. Panika i tuga da je ta literalna simfonija pri kraju i da je ostalo još samo da vidim „da li su se uzeli na kraju?“, odnosno, „Tristan akord“. Dakle, dobar roman je za razliku od loših, uvijek prekratak.

Jedna od najtežih odluka za svakog umjetnika je: gdje i kada stati?
Mene je, dok sam radio Neutrino zanimala kratka forma. Zanimalo me je, koliko malo je potrebno? Koliko je dovoljno? Može li se od riječi napraviti grudvica koju će čitalac gurnuti niz brijeg svoje imaginacije i koja će prerasti u lavinu? Može li se čitaocu, kao što to pokušava apstraktno slikarstvo, sugerirati postojanje nečega čega u tekstu zapravo nema? Dakle, mene su tada zanimale takve stvari. Sada me zanima nešto drugo, ali i u tome polazim od toga da je u svijetu u kojem smo svi zapljusnuti informacijama, elementarna pristojnost da ne trošiš nečije vrijeme pričajući mu nešto što on već odlično zna.

Razgovarala Jasenka Paralija-Jaganjac