| Blog-književnost je podcijenjena |
 |
 |
 |
| Autor Administrator | |
| Utorak, 04 Studeni 2008 13:20 | |
Intervju: Tamara Zablocki Prvo pitanje koje bih uputila svim dobrim blogericama i blogerima, pa tako i tebi, je ono o (tankoj) granici između fikcije i fakcije. Čitatelji književnosti nekako su pripremljeni na fikciju pa im ništa nije začudno, dok čitatelj bloga unaprijed očekuje od njegovog tvorca fakte i nekakavu, makar tananu, vezu sa stvarnošću. Koliko su Geine priče jedno, a koliko drugo? Gein blog je sazdan od reakcija na društveno-političku svakodnevicu i od, meni dražih, intimnih priča, većinom vezanih za djetinjstvo, malih priča o običnim ljudima, kako bi rekli. Iz oboje se može iščitati karakter autorice, stavovi, htijenja, strasti, zadovoljstva, a i uvijek se radi o nekom stvarnom trenutku ili osobi, pa sve to ima više veze sa stvarnošću nego sa fikcijom. Sebi ostavljam slobodu da događaje i ljude doživljavam neobjektivno, hiperbolizirano, nastrano, tu nastupa fikcija, a zbog te igre i slobode i pišem. Književnost je uvijek višestruko kodirana. Gotovo je bespredmetno pitati da li je blog stvaralaštvo postalo zasebna književna forma. Ti zapisi već odavno nisu ni novi, ni revolucionarni. U kojem trenutku blog postaje čista književnost i koji se to koraci moraju proći da od zapisa na internetu dobijemo ozbiljnu beletristiku? Uprkos raširenom skepticizmu, postoje blogovi koji u sebi sadrže više «čiste književnosti» nego mnoge knjige objavljene u sjajnim omotima i uz prigodne zdravice. Mislim da je blog-književnost, da je tako nazovem, podcijenjena, mada je bilo nekoliko pohvalnih izdavačkih poteza kao što je «Blog priče» koje su izašle prošle godine. Blog-književnost je važna i zbog toga što ne mora biti nacionalno ili politički podobna ili se baviti «ziheraškim» temama da bi vidjela svjetlo dana, poput knjiga koje ćete naći na policama knjižara. S te strane može se čak smatrati iskrenijom. Da su naši izdavači hrabri i kreativni koliko nisu, na blogovima poput http://missmjesnezajednice.blogger.ba/ ili http://kokana.blogger.ba/, mogli bi pronaći priče koje vape za ozbiljnijim tretiranjem – objavljivanjem. Namjeravaš li napisati knjigu i kakve su ti daljnje ambicije u književnosti? Bavim se različitim stvarima, završavam Historiju umjetnosti i Komparativnu književnost, radim u novinama, obožavam teatar i rastrgana sam između hrpe interesa, ali književnost je polje na kojem sam najsretnija i najsigurnija, tako da tu imam i najstrasnije ambicije. Ali ne bih da budem pretenciozna. Ne vjerujem u romantičarsku figuru genija nego u puno čitanja i određeno iskustvo potrebno za pisanje čitljive knjige. Mora li današnji mlad pisac, Bosanac i Hercegovac, nužno biti angažiran? Kakva je razlika između aktivizma i društvenog angažmana u književnosti? Je li i književnost aktivizam ili je njena uloga ipak nešto šira, uža, naprosto drugačija? Aktivizam u književnosti može biti moćan ako je u pitanju razgradnja predrasuda, širenje svijesti. Aktivizam je i učiniti prisutnim stvari koje većina voli ignorisati. Osim toga, ona, a i umjetnost uopšte, često je britkija, gorča, sarkastična i direktnija od drugih vidova aktivizma. No, to je samo jedna od mnoštva mogućnosti koju književnost pruža. Volim je smatrati fluidnom, otvorenom formom u kojoj je najbitniji način. Imaš potrebu da govoriš o problemima, o nasilju, nacionalizmu, neprihvaćanju drugih i drugačijih, religijskom fanatizmu, homofobiji... Koliko si zadovoljna nivoom svijesti mladih ljudi o svim tim stvarima? Ne radi li se uvijek o zatvorenom krugu, o međusobnim jadikovkama istomišljenika kako bi nama samima bilo prividno lakše? Porazna je slika koju sam dobila pišući kontroverzne postove o ksenofobiji, feminizmima ili religijskom fanatizmu. Ako moji blog-napadači spadaju u onih samo nekoliko procenata IT pismenog stanovništva BiH, kojima su sve informacije dostupne u nekoliko poteza mišem, bojim se pomisliti kako razmišlja ostatak ili onaj veliki procent elementarno nepismenih. Da, na posljetku se sve svede na skupno mantranje istomišljenika. Krećem se u uskom krugu ljudi i naši profili su slični, studiramo kreativne fakultete, građanski smo orijentirani, imamo prijatelje strance, putujemo, znamo da nije centar svijeta u našoj mahali, podržavamo gay populaciju i zanimaju nas ljudska prava, pazimo na gender pitanja… ali problem nastane kad se nađem na «tuđoj teritoriji», među ljudima koji razmišljaju posve drugačije. Nije problem u tom drugačijem mišljenju, nego u njihovoj agresivnosti i u konstantnoj nemogućnosti razumnog dijaloga, što mi se po ko zna koji put pokazalo pred Queer Festival. Vjeruješ li da aktivizam na novim medijima (blogovi, forumi, Facebook...) može učiniti više? Navedeni mediji su izvrsni za brz protok informacije i okupljanje mase, ali mislim da češće djeluju kontraproduktivno: ako ste pokrenuli grupu na Facebooku koja se bori za ovo ili ono, podržava nešto ili govori nečemu «Ne», time se nije uradilo ništa konkretno. Hoću reći da je takav aktivizam većinom prividan i daje vam alibi da ostanete kući i ne činite ništa – sve dok veoma zainteresirano gledate u monitor. Koliko si zadovoljna književnim životom Bosne i Hercegovine i vjeruješ li da isti postoji? Postoji, kakav – takav. Ako makar ponekad mogu naići na knjigu koja me oduševi i koju imam potrebu preporučivati i hvaliti na sav glas, a to mi se npr. desilo sa «Sfumatom» Vuka Rodića i sa knjigama Faruka Šehića, ili zbirkom «Priče od kiše» Hajrudina Ramadana (nastalom prije više od deset godina, ali po mom mišljenju nedovoljno čitanom), onda ne mogu biti nezadovoljna. Izdavaštvo u BiH je već druga, tužnija priča. Koliko znaš o piscima i izdavačima iz Republike Srpske? Ne znam ništa o njima, i ne ponosim se time. Porazno mi je ukoliko nametanje imaginarnih razlika i granica odnosi pobjedu nad djelatnostima i ljudima koji bi svakako trebali biti iznad toga. Ima li nade za građansku BiH? Ima, pod strogom prisilom izvana. U evoluciju svijesti sam, sve češće mi se čini, prestala vjerovati. |
|
| Zadnja Izmjena ( Srijeda, 12 Studeni 2008 14:38 ) |